provcicuma

Glazba srednjeg vijeka

❤️ Click here: Glazba srednjeg vijeka

Tako su mnoge narodne popijevke ostale sačuvane postavši temeljnom melodijom višeglasne skladbe svjetovne i religiozne tematike. Na Zapadu, većina novih kraljevina inkorporirala je nekoliko preostalih rimskih institucija. Usto, kružići, točke i mali križići su vjerojatno označavali način interpretacije teksta pri svečanim liturgijskim čitanjima i služili su kao podsjetnik na već poznate melodijske formule. Vojni troškovi su se tokom 3.

Ti su seljaci često bili podanici plemića i plaćali im najam i pružali druge usluge, što je dio sistema koji se naziva. Nisu se glazbom opijali, već su njome izazivali svečano raspoloženje. Neki su se kraljevi preobratili u kršćanstvo, no tek su do 1000.

Glazba srednjeg vijeka - Također se proučavala i medicina, naročito na jugu Italije, gdje je islamska medicina utjecala na.

U nije postojala , tako da su se promotrene činjenice prenosile anegdotski i često bile miješane s utjecajem duhovnosti. Jedini pisani izvori znanja u ranom srednjem vijeku bila su pisana djela naslijeđena iz , koja su uglavnom čuvana u. Saznanja o uzrocima bolesti i terapiji iz tih rukopisa miješale su se s vizijom života u kojem su sudbina, i utjecaji nebeskih tijela imali veliku ulogu na zdravlje pojedinca. Smatralo se da je učinkovitost liječenja usko vezana za vjerovanje pacijenta i liječnika. Ljekoviti su se pripravci remedia physicalia smatrali manje važnima i bili su u drugom planu u odnosu na duhovno djelovanje. Nemoguće je shvatiti razvoj medicine u srednjem vijeku u Europi, bez uzimanja u obzir izuzetno jakog utjecaja Crkve na svakodnevni život ljudi. Početkom , je bilo religija manjine, koja je uglavnom bila zastupljena u urbanim sredinama. Tek se u narednim stoljećima kršćanstvo širilo u ruralne sredine u kojima je dolazilo u sukob s narodnom medicinom utemeljenom na običajima i praksi. Invazije u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku donijeli su i nove poganske običaje , koji su bili u sukobu s kršćanskom doktrinom. Crkva je naime aktivno zabranjivala terapijske modele utemeljene na i. Već od ranog srednjeg vijeka postojala je čvrsta ideja o vezi između bolesti i grijeha: papa je izjavio da je epidemija iz bila Božja kazna. Crkva je smatrala da Bog ponekad šalje bolesti među ljude kao neku vrstu kazne i da je kajanje jedini učinkovit put ka ozdravljenju. Dakle, u ranom srednjem vijeku je postojala i određena predrasuda prema praktičnoj medicini, koja je smatrana profesijom nedostojnom pravog kršćanina. Liječnik se smatrao osobom usko povezanom s magijom i šamanizmom, koja se aktivno odupire Božjoj volji da kazni ljude bolešću. Jedinim pravim liječnikom smatrao se Christus medicus , a terapija je bila. U kasnijim su razdobljima različiti , posebno , prihvatili liječenje oboljelih kao jedan od osnovnih činova i aktivno djelovali u tom smislu. Gotovo u cijelom srednjem vijeku nije postojala jedinstvena medicinska teorija. Unutar svake obitelji jedna se osoba, ili više njih, brinulo za jednostavne zdravstvene probleme, a u svakoj zajednici postojale su osobe koje su imale iskustva sa složenijom zdravstvenom problematikom kao npr. U većim naseljima i gradovima mogli su se naći i stručnjaci koji su vršili jednostavnije kao incizije ili puštanje krvi. Često su ti isti liječnici bili i , i stručnjaci za. Nije postojala jasna granica između medicine i magije. Spoznaje iz antičkih pisanih djela iz područja medicine, vrlo su često korištene i citirane na temelju autoriteta, bez da su prošle provjeru dokazom. Srednjovjekovna je medicina u Europi naglo napredovala tek u s osnivanjem prvih sveučilišta i nakon prevođenja mnogih arapskih pisanih dijela iz područja medicine i. Nakon pada i provalâ , Europa ulazi u razdoblje nestabilnosti i ratova. Velike povećavaju pojavu i dolazi do općeg smanjenja broja stanovnika. U stvari jedina bolest tog doba bila je , koja je po broju slučajeva rasla tijekom cijelog srednjeg vijeka razmjerno povećanju broja stanovnika. Oboljeli se u početku jednostavno tjeraju iz naseljenih mjesta, no s vremenom se osnivaju tzv. U kasnom srednjem vijeku, leprozariji dobivaju i osoblje koje se brine za oboljele. U brizi za oboljele u leprozarijima posebno su se isticali pripadnici reda iz. Broj oboljelih od gube naglo je opao u s izolacijom oboljelih i općim poboljšanjem higijenskih uvjeta. Većinu liječnika onog doba učilo se koristiti osnove astrologije u medicinskoj praksi. U ranom srednjem vijeku dolazi do pojednostavnjenja i osiromašenja teorijskih medicinskih spoznaja u odnosu na antiku. Teorijska medicina iz i ostaje djelomično sačuvana u dokumentima i u rijetkim središtima tradicije. Među ondašnjim liječnicima, teorijski je aspekt medicine bio izoliran i osiromašen na nužni minimum, dok se veliki značaj pridavao terapiji. Pisani dokumenti iz područja medicine između i bili su vrlo šaroliki. Najčešće su to bili recepti za pripravu lijekova ili praktični priručnici u kojima su bolesti bile kratko i površno opisane, dok se veći naglasak davao detaljima same terapije. Veći dio teorijske medicine tog doba, dolazio je od sačuvanih spisa i , djela ostalih autora bila su gotovo beznačajna. Medicina je u ranom srednjem vijeku stoga bila praktična medicina, koja se temeljila na izravnom i osobnom prijenosu znanja sa starijih na mlađe i na narodnim terapijama vezanim uz običaje. U ogromnoj većini slučajeva nisu postojale medicinske škole, sav se prijenos znanja odvijao uglavnom na osobnoj razini. Isto tako nije postojala nikakva institucija koja je dodjeljivala naslov liječnika, niti davala autorizaciju za liječničku praksu. Duša Antička je medicina bila pod velikim utjecajem , koji je suprotno učenjima negirao utjecaj na zdravstveno stanje tijela. Ideje su se temeljito promijenile u srednjem vijeku kako u Europi tako i u zemljama. Ponovo je prihvaćeno gledište da su nematerijalna duša i materijalno tijelo nerazdvojivi i da je bolest narušavanje ravnoteže te nerazdvojive cjeline. Koncept bolesti Stanje bolesti i stanje zdravlja nisu odvojene kategorije, nego dvije krajnosti; uloga je medicine održavati unutarnju ravnotežu između duše i tijela. Velik se naglasak stoga davao prevenciji i sprječavanju gubitka ravnoteže. Bol Odnos prema osjećaju boli mijenjao se tijekom srednjeg vijeka. Pisani izvori koji se odnose na bol su izuzetno rijetki i gotovo se u nijednom nije pridavala ikakva važnost boli. Bol je bila prezrena i uloga je pacijenta bila trpjeti bol u tišini bez opterećivanja ostalih. Bol je doživljavana kao Božja kazna. Bol je, dakle, bila doživljavana kao kazna, čija je uloga u stvari bila iskupljenje. Od osjetljivost na tuđu bol se djelomično mijenja, počinje se razvijati svijest o patnji, ideja kršćanskog i osnivaju se prve bolnice. To je vidljivo i u likovnoj umjetnosti onog doba, s pojavom prikazivanja patnje ,... Javljaju se i prve zamisli kako bi se medicina trebala baviti i smanjenjem boli i patnje pacijenta, u to vrijeme obnovljena je i svijest o njezi tijela. Odnos prema tijelu Tijekom srednjeg vijeka materijalno je tijelo prezreno, pošto je podložno starenju i propadanju. Tijelo se stavljalo u suprotnost s dušom, koja je uzvišena i vječna. Uloga je tijela bila primiti na sebe patnju kao put ka spasenju kroz pokoru. Od odnos se prema tijelu postupno mijenja. Shvaća se nužnost njege tijela za zdravlje pacijenta, čak se pretpostavlja da ograničeni tjelesni užitak može biti blagotvoran za zdravlje, ako se u njemu ne pretjeruje i ako ne postane važniji od duhovne izgradnje. Znak obnovljene važnosti prema tijelu jest ponovno davanje naglaska na Utjelovljenje Kristovo, na mrtvih, te se javlja jak kult. Čovjek koji radi postaje Božji suradnik. Narodna medicina Narodna je medicina bila prevladavuća tijekom prve polovine srednjeg vijeka, pogotovo u ruralnim sredinama. Temeljila se na , liječenju mineralima kristaloterapija , magijskim i šamanskim obredima i praznovjerju. S povećanjem utjecaja Crkve, takva je praksa ulazila u sukob s kršćanskim naukom i bila aktivno zabranjivana. Crkva je pokušavala odvojiti pripremu ljekovitih pripravaka od magijskih rituala, a često je umjesto magijske prakse promicala molitvu. Samostanska medicina Za razliku od narodne medicine, u se prakticirala medicina učenih ljudi, koji su imali pristup pisanim dokumentima. Liječenje je u početku bilo rezervirano za same fratre unutar samostana, tek se u kasnijim razdobljima otvara za običan puk kao čin kršćanskog milosrđa. Samostanski su liječnici doživljavali liječenje ljudi kao religioznu obavezu i u pravilu nisu izravno primali novčanu naknadu; plaćanje se vršilo samostanu kao instituciji. U početku se nije vršila distinkcija između bolesnog i siromašnog infirmitas i paupertas. Tek se u kasnijim razdobljima profilirala u ustanovu za liječenje bolesnih, a za ostale kategorije potrebitih osnovane su posebne institucije. U samostanima se davala velika pažnja uzgoju ljekovitog bilja i pripravi medicinskih pripravaka, koji su brižljivo bili zabilježeni u obliku zbirki recepata. U ranom srednjem vijeku je stoga samostanska medicina bila najrazvijeniji oblik medicine, rođen kao sinteza spoznaja iz rukopisa i s praktičnim spoznajama priprave lijekova, sve u kontekstu liječenja tijela i duše. Ova je rečenica, po nekim izvorima, pripisana , a ponekad Rečenica je vrlo kontroverzna, pošto se u stvari prvi put javlja tek u pisanom djelu Recherches de la France , francuskog povjesničara s medicinskog fakulteta u. Pretpostavlja se da je navedena rečenica povijesni falsifikat iz , napisan kao pokušaj onog doba da se srednjovjekovna Crkva prikaže u svjetlu neprijatelja znanosti. Dokumenti iz navedenih sabora su uistinu obrađivali problematiku prolijevanja krvi, ali u smislu ratovanja i , nikako kirurgije i seciranja mrtvih tijela. Crkva, dakle, nikad nije posebno zabranjivala seciranje mrtvaca u znanstvene svrhe, kao ni kirurgiju. Jedine zabrane u tom smjeru bile su zabrana , koji je branio prakticiranje kirurgije i medicine višem kleru i papinska De sepulturis iz godine. De sepulturis, poznata i kao Detestandae feritatis je izdana iz sasvim različitih razloga od medicine i kirurgije. U doba među kršćanskim se u proširio posebno jeziv običaj. Za plemića koji je poginuo u boju, postojala je obaveza pokopa u obiteljskoj grobnici, zajedno s precima. Pošto je bilo praktički nemoguće organizirati prijevoz u domovinu, mrtvo su tijelo komadali i kuhali kako bi se s lakoćom odvojilo meko tkivo od kosti. Kosti su se tada spremale u drvene kutije i prvom prilikom prenosile u domovinu. Neki su pripadnici plemstva čak davali nalog svojoj posluzi da im raskomada tijelo nakon smrti i dijelove tijela pokopa na svetim mjestima ili uz grobnice. Papa proglasio je takve običaje bezbožnima, nehumanima i divljačkima i odlučio se za zabranu istih i kao kaznu odredio iz. Jasno je da taj crkveni dokument nije imao za svrhu kočenje spoznaja u medicini, ni zabranu prakticiranja kirurgije. Praksa seciranja mrtvaca u znanstvene svrhe nije bila prisutna u srednjem vijeku, prvenstveno iz pijeteta prema mrtvoj osobi. Prve zabilježene obdukcije vršene su na novoosnovanim sveučilištima tek krajem. Prvi pisani dokument koji opisuje obdukciju u znanstvene svrhe je Cronica talijanskog franjevca iz godine. Salimben opisuje niz obdukcija koje je jedan liječnik vršio nad žrtvama neprecizirane koja je pogodila , kako bi otkrio uzrok bolesti. Prva seciranja mrtvih tijela isključivo u didaktičke svrhe zabilježena su u , pa u. Seciranja mrtvaca u didaktici postati će raširena tek u. Obnovljeno zanimanje za obdukciju rađa se prvenstveno iz ponovnog otkrića antičkih rukopisa iz područja medicine prevedenih s arapskih izvora i dostupnost mrtvim i često raskomadanim tijelima za vrijeme križarskih ratova. Ilustracija iz koja prikazuje vene. Temelj srednjovjekovne medicine bila je teorija četiriju životna soka. Čovjekovo zdravlje stoga ovisi o savršenoj ravnoteži tih četiriju životnih sokova, a različite su vrste bolesti posljedica pretjerane ili premale proizvodnje jednog od sokova. Prevelika proizvodnja flegme, na primjer, izazivala je , a tijelo pokušava kašljem izbaciti višak flegme kako bi ponovo uspostavilo ravnotežu. Ravnoteža među životnim sokovima mogla se postići pravilnom prehranom, biljnim pripravcima, puštanjem krvi ili. Životni su sokovi bili povezani i s ljudskim temperamentom i bili asocirani s godišnjim dobima i s četirima elementima. Životni sok Temperament Organ Priroda Element crna žuč melankolik slezena hladna-suha zemlja flegma flegmatik pluća hladna-vlažna voda krv sangvinik glava topla-vlažna zrak žuta žuč kolerik žuč topla-suha vatra Uporaba biljnih pripravaka se savršeno uklapala u ovu teoriju, pošto se smatralo da različite biljke djeluju na proizvodnju i kvalitetu životnih sokova. Izbor ljekovitih biljaka vršio se i po tzv. Srednjovjekovna je kršćanska doktrina tvrdila da je Bog dao ljudima instrumente kako umanjiti bol i patnju u obliku darova prirode bilo biljnog, životinjskog ili mineralnog podrijetla. Sjeme Scutellaria galericulata , na primjer, imalo je oblik , stoga se koristila protiv glavobolje, ili bijeli listovi na mrlje Pulmonaria officinalis podsjećali su na pluća oboljelog. Pretpostavljalo se da postoji mnoštvo takvih Božjih znakova. Faktori koji su najviše utjecali na napredak u medicinskim spoznajama su prijevodi arapskih rukopisa i osnivanje prvih sveučilišta. Utjecaj islamske medicine U Europa je ušla u dublji kontakt s islamskom kulturom, uglavnom preko. U samostanima se započelo s prevođenjem rukopisa arapskih filozofa i mislilaca, koji su prethodno preveli na arapski jezik mnoštvo starogrčkih i indijskih pisanih dijela. Avicenin Kanon napisan je godine i objedinjavao je islamsku i starogrčku medicinu s nekim elementima. Postao je pisano djelo na kojem se temeljilo medicinsko obrazovanje u Europi onog doba. Prevedeni su i drugi značajni dokumenti iz područja medicine kao npr. De gradibus , zatim Liber pantegni , Al-tasrif i djela. Osnivanje prvih sveučilišta U ranom srednjem vijeku katolička je Europa vidno civilizacijski zaostajala u odnosu na svijet i na. Oko godine Europa postupno dolazi u dublji kontakt s , prvenstveno preko i. To rađa novi impuls u znanosti i umjetnosti u Europi. Osnivanje prvih sveučilišta počinje tek u : najprije u , , , i , a potom i u drugim gradovima. U talijanskom se gradu osniva prva laička medicinska škola, nevezana za religiozne institucije. S osnivanjem sveučilišta medicina se postavlja na znanstvene temelje, pogotovo. Počinju se vršiti prva seciranja mrtvih tijela i kirurška se praksa sad vrši na ljudskim tijelima, a ne na životinjskim. Dolazi do velikog napretka i u unutar bolnica i naslov liječnika postaje formalan. Ilustracija iz rukopisa Omne Bonum. Za razliku od drugih zanata, u ranom srednjem vijeku nije postojala formalna figura liječnika. Ljudi koji su se bavili liječenjem činili su to povremeno, uz svoje osnovno zanimanje. Narodni su liječnici u srednjem vijeku bili muškarci i žene, različitih zanimanja i društvenog statusa, od do bogatih akademika. Travari, primalje, , , zubari i ostale terapeutske figure prodavali su svoje usluge, čak i mamili potencijalne mušterije. U većini slučajeva primali su naknadu za svoje usluge u hrani ili odjeći. S razvojem formalne medicine u narodni su liječnici postepeno bili istisnuti iz sustava liječenja. U su se fratri liječnici bavili medicinom prvenstveno iz kršćanskog milosrđa i bili su neizmjerno više učeni od narodnih liječnika. Pravilo je bilo da ne primaju nikakvu naknadu za svoje usluge, sva zarada za pružene usluge išla je samostanu. Sljedeća važna figura srednjovjekovne medicine bili su. Danas se izlječenje putem djelovanja ne ubraja u medicinu, ali je ova metoda u srednjem vijeku bila široko prihvaćena. Oboljeli se obraćao svecu najčešće jer nije imao pristupa drugim vidovima medicine, kod kroničnih i neizlječivih bolesti ili ako se ostale terapije nisu pokazale učinkovitima. Amundsen, Medicine, society and faith in the ancient and medieval world, izdavač John Hopkins, str. Gmerk, Il concetto di malattia, talijansko izdanje, izdavač Laterza. Conrad, The Western medical tradition: 800 B. Magner, A History of Medicine, drugo izdanje, izdavač Taylor and Francis group, 2005. Mitchell, Medicine in the Crusades: Warfare, Wounds, and the Medieval Surgeon, izdavač Cambridge University Press, 2004.

Srednji Vijek (opće osobine i karakteristike)
Antičo nasljeđe, mediteranizam i zapadnoeuropsko kršćanstvo konstante su u kulturnom životu Hrvata i postojane koordinate koje su određivale glazbeni život tijekom stoljeća. Kasni srednji vijek, ars nova u hrvatskoj glazbi, još je prilično neistraženo razdoblje. Terapija glazbom Odavna su poznati utjecaji glazbe na ljudske osjećaje, pa je i ova grana liječenja davno zaživjela. Danas se izlječenje putem djelovanja ne ubraja u medicinu, ali je ova metoda u srednjem vijeku bila široko prihvaćena. Moraju posjedovati veliko glazbeno znanje te dobar sluh, zbog čega postoje mnogi. Srednjovjekovna muzika predstavlja muzičko razdoblje kroz. Među njima su najznačajniji bili akvitanski vojvoda Guillaume de Poitiers i Bernart de Ventadorn.